Vijetnam možda nije prva destinacija koja pada na pamet kada se spomene luksuz, ali obalni resorti iznenađuju kombinacijom raskoši i jednostavnosti.
Kao što sam najavila u prošlom postu, sada dodajem malo lijepih fotografija, uz koje možemo zaboraviti sve o čemu sam do sada pisala.
Poznato je, naime- među iskusnim putnicima- kada se ide tamo, ide se u lijepi smještaj. (luksuzni resort uz obalu.)
Vanja Keindl:resort
Vanja Keindl: resort
Vanja Keindl: resort
More koje miriše na slobodu
Vanja Keindl: plaža u Vijetnamu
More je ovdje više od pejzaža – ono diktira ritam dana. Ujutro nježno, podne donosi energiju, a navečer se pretvara u zrcalo boja. Luksuz nije samo u ležaljkama na bijelom pijesku, nego i u osjećaju da vrijeme staje.
Kultura i srdačnost
Iza sjajnih fasada resorta krije se ono što luksuz u Vijetnamu čini posebnim – osmijeh domaćina. Usluga je pažljiva, međutim nikad nametljiva. Gost se tamo uistinu osjeća kao dio priče.
Vanja Keindl: lobster
Međutim, pravi luksuz nije u pet zvjezdica iznad ulaza, nego u pet trenutaka koje ponesete sa sobom – tišina ujutro uz more, miris jela koje nikad prije niste probali, osmijeh koji prelomi dan, osjećaj da ste negdje potpuno prisutni, kao i spoznaja da vam za sreću treba manje nego što ste mislili.
Središnji Vijetnam dostupan je kratkim letom iz Hong Konga. Duge pješčane plaže tamo se protežu duž gotovo cijele obale.
Pogled na središnji Vijetnam iz aviona
Hoi An – moja vrata u Vijetnam
Stari grad oko rijeke Thu Bon u Vijetnamu
Odabrala sam Hoi An kao svoja vrata u Vijetnam. Tražila sam ono što je Kina danas izgubila –unutarnji osjećaj slobode, lakoću i prostor za rast. I uistinu, osjetila sam kako se sve to (ponovno) rađa u meni. Taj mali grad svojim ritmom, rijekom, morem i svakodnevnim životom otvara prostor za mir, refleksiju i inspiraciju.
Grad između rijeke i mora
Grad živi između rijeke Thu Bon i Južnog kineskog mora. Osjeća se vijetnamska energija: motori su posvuda i prevoze svakodnevni život. Teško je zamisliti Vijetnam bez njih.
Rijeka je puna čamaca. Mene zanimaju oni okrugli. Nih zovu još i “basket boats”, a osmislili su ih dosjetljivi ribari u doba francuske kolonijalne uprave kako bi izbjegli porez na plovila. A lako ih je i nositi na leđima. Ribari ih i danas koriste, a jako su atraktivni i za turiste.
Vijetnam_Hoi An
Vanja Keindl: Hoi An
Povijest i kultura
Povijest se tamo osjeća u svakom kutku. Nekada važna trgovačka luka u središnjem Vijetnamu, grad je stoljećima bio mjesto susreta kultura i naroda – Kineza, Japanaca, Portugalaca, Francuza i domaćih Vijetnamaca. Njegove ulice, pagode i drvene kuće pričaju priču o bogatoj prošlosti. Međutim, grad nije statičan – živi, miješa tradiciju i svakodnevicu.
KIneski hram u Hoi AnuJapanski most u Hoi Anu
Čarolija lampiona i osjećaj slobode
Uz rijeku, čamce i motore osjetila sam specifičan ritam Hoi Ana. Svakodnevne rutine i rituali, poput paljenja lampiona navečer, stvaraju bajkovit dojam. Lampioni koji se njišu nad rijekom daju osjećaj intimnosti i čarolije. Tako grad djeluje i energično i meditativno istovremeno.
Vanja Keindl: Hoi An
Lokalan život i expat iskustvo
Grad je danas i mjesto gdje živi mala, ali aktivna expat zajednica. Mnogi dolaze tražiti mirniji tempo života, raditi na kreativnim projektima, učiti kuhati lokalna jela ili započeti male poslovne pothvate. Često se možete zateći u razgovoru s nekim od expata u kafiću ili radnom prostoru. To daje gradu dodatnu dinamiku i osjećaj povezanosti.
Sastanak žena svaki utorak na istom mjestu
Ukratko, Hoi An nije samo vizualni doživljaj. Grad vas poziva da usporite, osjetite i promatrate. Upravo to sam tražila kada sam stigla u Vijetnam – mjesto gdje se vraća osjećaj slobode, kreativnosti i prostora za rast.
Kako je u luksuznom resortu?- čitajte u slijedećem postu
Nakon što sam ponovno vidjela Hong Kong, nisam osjećala potrebu da se vratim u Kinu. kao što sam prethodno napisala, Znala sam da to više nije ona ista zemlja koju sam nekad poznavala, i zato sam odlučila potražiti nešto drugo. Vijetnam!
Odluka za Vijetnam
Nije bilo neočekivano – unaprijed sam znala da ono što tražim, ono o čemu sam dosta pisala i ranije, neću više pronaći u Kini.
Katalog izložbe Vanje Keindl o KiniPredgovor koji e za Vanju Keindl napisao Stipe Božićpriznanje Vanji Keindl za priču o KIni
Umjesto toga, odlučila sam otputovati u Vijetnam. Vijetnam je danas kao Kina prije dvadesetak godina.Ne kao prije trideset, kada sam ja tamo živjela, ali još uvijek “bolje” od onoga što Kina predstavlja sada.
Vijetnam danas – energija i autentičnost
Ulice u Vijetnamu pune su života, mirisi hrane i zvukovi svakodnevice vraćaju onu iskru koju sam davno pronašla u Kini. To je mjesto koje još uvijek nosi duh autentičnosti i jednostavnosti.
Gradovi koji žive punim plućima
Šetnja vijetnamskim gradovima otkriva neprestanu dinamiku – tržnice, ulice i lokalni restorani odišu posebnom energijom.
Ljudi i kultura
Najveće bogatstvo Vijetnama su ljudi. Njihova toplina, osmijesi i jednostavan pristup životu čine da se putnik osjeća dobrodošlo i sigurno.
Zaključak – putovanje s novom perspektivom
Ponekad se ne trebamo vraćati na mjesta koja su nam nekad bila važna. Vrijeme ih promijeni, a i mi sami se promijenimo. Vijetnam je za mene postao nova perspektiva, zemlja koja me podsjetila na ono što sam nekad voljela, ali u novom, svježem obliku. I zato ostavljam za sobom ostavljam stare uspomene i krećem u nove avanture, o čemu čitajte uskoro!
U prošlom postu spomenula sam da ću sada ispričati zašto mi je jedna megahidroelektrana posebno važna. Naime, ta priča ne govori samo o betonu i megavatima, nego o ljudima, iskustvima i životu u jednoj od najizoliranijih regija Kine.
Hidroelektrana Ertan bila je najveći hidroenergetski projekt u Kini 90-ih godina. Nalazi se na rijeci Yalong, u pokrajini Sichuan. Brana je visoka 240 metara, a instalirana snaga elektrane iznosi 3.300 MW – tada najveća hidroelektrana u zemlji i simbol kineskog gospodarskog uzleta.
Projekt je trajao više od deset godina, a u njegovoj izgradnji sudjelovali su tisuće inženjera i radnika iz cijelog svijeta.
Vanja Keindl-gradilište u Kini
Danas, kad se danas sjetim tih godina, prvo što mi padne na pamet nisu ni dimenzije brane ni megavati, nego ljudi, zvukovi i mirisi tog udaljenog svijeta.
Trgovine su bile prazne, izbor hrane skroman, a sitnice koje su drugdje normalne kod nas bile su luksuz. Zbog toga sam naučila cijeniti i one stvari koje inače uzimamo zdravo za gotovo.
Što me naučila hidroelektrana Ertan?
Ertan je za mene bio mnogo više od gradilišta. Bio je to moj život, moja škola zahvalnosti i snage. Na kraju svega, naučio me da radost ne dolazi iz onoga što imaš, nego iz onoga što stvoriš.
I najvažnije: naučio me da je moguće živjeti i voljeti i u najtežim okolnostima.
Neboder- gradovi tamo rastu strmoglavom brzinom : Shenzhen (Kina) je u samo nekoliko desetljeća od ribarskog sela postao mega- grad s više od 17 milijuna stanovnika.
Trenutno u Tibetu grade najveću hidroelektranu na svijetu. Koštat će oko 137 milijardi dolara, a kapacitet bi joj trebao biti oko 60 GW, triput više od trenutno najveće hidroelektrane svijeta (koja se također nalazi u Kini-fotografija gore).
Meni je, međutim, osobito važna jedna druga kineska mega hidroelektrana u Kini, ali o tome u slijedećem postu.
Kao što sam u prošlom postu napisala, Hong Kong je u zadnjih 30 godina ostao gotovo nepromijenjen. Iako je 1997. izašao iz britanskog okrilja (Ujedinjena Kraljevina stekla ga je 1898. ugovorom o 99-godišnjem najmu), duh grada ostao je sačuvan. Savršeno mjesto za evociranje uspomena s početka moje inženjerske karijere, 30 godina unatrag.
Kina je u Hong Kongu zadržala neke specifične britanske običaje, npr. vozila i dalje voze lijevom stranom (u ostatku Kine desnom).
Za razliku od Hong Konga, Kina je u posljednjih trideset godina prošla nevjerojatan uspon – iz zemlje u razvoju izrasla je u globalnu silu.
Hong Kong je ostao isti. Ja sam ta koja se promijenila
Grad koji pulsira u svom ritmu
Hong Kong brije istim ritmom kao i prije 30 godina: užurbani prolaznici, svjetla reklama, tramvaji, neboderi,… on je nastavio po svom/
Pogled koji više nije isti
Ja sam ta koja se promijenila. Nekada sam jurila za iskustvima, a sada zastajem, upijam i dopuštam da iskustva pronađu mene. Grad je isti, ali ono što ja vidim, osjećam i bilježim potpuno je drugačije./
Snaga unutarnje promjene
Možda je upravo to najveća čar putovanja: ono nas podsjeća da je promjena moguća i kad se čini da je sve oko nas isto. Svaki povratak na staro mjesto postaje ogledalo — ne gledamo više grad, nego sebe u njemu.
