Hrvatski | English

Hanoi se ne sklanja.

Kiša je pala oko podneva, gusta i topla, kao da je netko spustio nebo na krovove. Mislila sam da će grad stati. Nije. Motoristi su samo navukli kabanice, kuhari s ulice pomaknuli su stoliće pola metra unutra, a žena u šeširu od palmina lišća gurala je bicikl istim korakom, kao da kiša nije vrijeme nego namještaj.

Vlagom se bavim profesionalno. Računam kamo para putuje kroz zid, gdje će se kondenzirati i koliko ga treba zaštititi da ne istrune iznutra. Kod nas se zgrada brani od vode. U Hanoiju sam gledala kuće uske kao knjige na polici, s balkonima punim biljaka i žica, i shvatila da se one ne brane. One se suše. Svaki dan iznova, otvorenih prozora, sa strpljenjem za koje u mojim tablicama nema rubrike.

Odozgo, iz hotela, jezero Hoan Kiem izgledalo je kao kap koja je zaboravila pasti. Staklo je bilo puno kapi, a grad iza njega mutan i nježan, kao akvarel koji se još nije osušio.

Predvečer je asfalt svjetlucao kao rijeka. Stajala sam ispod tende, mokrih tenisica, i prvi put nisam računala ništa. Samo sam slušala kako voda točno zna kamo ide.

Sljedeći put: Svjetlo. Hoi An, grad lampiona, u kojem noć nikad nije sasvim tamna.

Serija Magic of Vietnam: I. Odjek · II. Kiša · III. Svjetlo